Piše: Čedomir DRAŠKOVIĆ
I obična glupost, a pogotovo zločini, uvijek se javljaju u manjku funkcionisanja mozga, ili kao ekstremni, ideološki mentalni spazam. Tim povodom, da ne bi vukodlačka letargija kodiranih srpskih neistina o 1918., i s tim u vezi, i danas apsolutno bila zastupljena po Crnoj Gori, navešću nekoliko kumulativnih podataka iz bilansa prve desetogodišnjice Karađorđevićke strahovlade u Crnoj Gori.
U prvim godinama „zavođenja reda“ ubijeno je oko 9.000 crnogorskih rodoljuba; 4.000 ih je bilo zatočenih u apsanama Kraljevine SHS. Zatim, 600 političkih umorstava, 24 zvanično izvršene smrtne kazne nad političkim protivnicima, pa 30.000 političkih hapšenja, i 3.000 političkih emigracija. Vrijeme omraženog „kralja palikuće“ obilježilo je i 5.000 crnogorskih domova, koji su tada „predati ognju“, kao i još oko 1.000 pomoćnih objekata…
Pošto sam se već oglašavao (na nivou sopstvenih saznanja, u pomenutom tekstu o Krstu Zrnovu, i u drugom „Fišečine za svaku pušku“, u zborniku „Rovačka republika“) – o počinjenim srpskim zločinima po Crnoj Gori – povodom tragičnog „ujedinjenja“ – neću to ovom prilikom ponovo pojedinačno navoditi. Teško je i sanjati takve monstruoznosti, ili saznati da postoje i takve „kreativnosti“ zločinaca: na pr. „mučenje vješanjem – četiri puta u 24 časa“. Samo dva kratka zapisa, jedinstveni ukazatelji toga zloga doba: Protivnici srpske okupacije i aneksije Crne Gore bili su i komandir Dragiša Bojović i barjaktar Milutin Bojović iz Župe Nikšićke.
Porodica komandira Bojovića bila je u nikšićkome zatvoru, osim 75-ogodišnjeg oca i devetogodišnje kćeri. Njih su doveli u zatvor, da gledaju Dragišino mučenje: „šaranje“ lica bajonetom, bodenje očiju i odsijecanje komada mesa još živome sinu – da bi ocu nudili da jede!?! Od toga je nesrećno Dragišino dijete poluđelo, „te se i dan danas potuca po tuđije ulica“…
Vladika Vasilije Ostroški je, već nekoliko vjekova, bio veliki slovenski svetac. I kult sv. Petra Cetinjskog je isto tako bio na sličnom nivou poštovanja. Međutim, neki predstavnici toga dijela naroda u improvizovanoj Podgoričkoj skupštini – tj. tokom zasijedanja Skupštine su predlagali da se izbace mošti oba sveca, i sruše Manastiri, Ostroški i Cetinjski. Toliko se, ipak, nije nametnulo bezumlja, ali je nešto moralo biti „nadoknađeno“.
Decembra 1918. je grupa srpskih oficira i njihovih kolega, crnogorskih izroda (poručnik srpske vojske Dušan Stajić, poručnik Mijušković i poručnik Tunguz-Perović) „napravili su tri kovčega u formi mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano ’sv. Petar’, na drugom ’sv. Vasilije’, a na trećem ’Crnogorska kruna’“. Poslije improvizovane crkvene procesije, šetnje s kovčezima po gradu, u pratnji popova, kovčege su sahranili na glavnom trgu, i umjesto posipanja vinom – pišali po njima… Beogradski suplent i tajni agent srpske politike, opet neki Tunguz Perović je (po zadatku) vješto iskonstruisao i „poturio“ tzv. Tajni ugovor između Crne Gore i Austrije (koji je automatski bio protiv Srbije). Da bi se odbranila od tako otrovno prosutog zla klevetničkog, Crna Gora je nepromišljenom brzinom objavila rat Austriji!?
Patetično i naivno je takođe ušla i u Balkanske ratove (naročito u drugi – jer je to bio imperijalni nastup Srbije prema Bugarskoj, zajedničkoj saveznici iz prvog Balkanskog rata). Nikad se o ovome nije ozbiljnije odredilo crnogorsko društvo, odnosno njegova kultura, tj. nauka i obrazovanje!? I nikako da se „intelektualna elita“ tragikomičnog „mlađeg brata“ odgovornije pozabavi tadašnjim ratovanjima „u interesu bratske Srbije“, i ratovanja po srpskim okrajcima, i pod njihovom vojnom komandom!? Jesmo li trebali biti „bratski bedem“ na Grahovu, Troglavu, Drini, Višegradu, Javoru, Mojkovcu, Bregalnici…, odnosno što su za uzvrat dobili Crnogorci i Crna Gora?
Odmah, u startu – pogrdne „ocjene“ srpske komande (R. Putnika , ko m a n d a n t a ) : d a j e „crnogorska vojska bez vojničkog duha i discipline“, te da su „Crnogorci bez solidarnosti“(!?). Da i to pomenem, u duhu takve nezahvalnosti, crnogorska vojska je često i loše hranjena; i davano im je „staro oružje“, a bivalo da je ostavljana i sa malo municije. Na kraju – završni udarac: u januaru 1916., po nalogu generalne srpske vojne komande – crnogorska vojska je položila oružje! A srpska se vojska, poslije „velikih pobjeda na Ceru i Kolubari“ – dala u odstupanje preko Albanije… Potom, kao preporođena, 24. oktobra 1918. godine, „pobjedonosno“ ulazi u Crnu Goru, da bi već 5. novembra bila „oslobodilački“ razbaškarena na Cetinju (iz kojega je takođe, nekoliko dana ranije, austrijska vojska bila evakuisana). Politička vlast(ela) i crkva; česta invazija zombija, i teror nula… Poslovično je bilo: „Na koju stranu puška i top, na tu će i hodža i pop“. Država je uvijek neki sistem, neki aparat, kojega tvore dvije sinergetske kategorija: vlast (ili vlastela politička), i crkva (crkveni velikodostojnici).
Oni određuju koliko je država narodna – mentalno zdrava i materijalno poštena, kakav je politički aktivizam, društvena angažovanost, uslovljavaju rad društvenih institucija, kad i kako se prave društveni „spektakli. I kad je država najgora, život pretraje: imunološki ga održava spontana životna snaga. Ali kako ga razvijati, kako bez pouzdane države doći do jedinog savremenog i sigurnog izlaza: cjelovitog i zdravog građanskog društva? Da bi bila sistem, Crna Gora treba da ima promišljen i pažljiv kulturološki korak: sada je u neizdrživom raskoraku!
„Kralj Aleksandar je najveća ličnost Cetinja“, kaže veliki dostojnik Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori g. Amfilohije. K tome, kako tvrde srpski crkveni i politički lideri, i ostali su „srpski mitovi stvarni, istorijski“. A to znači: uporno i trajno potkopavanje Crne Gore, sa neizvjesnim lagumima – koji joj zdravu šansu budućnosti čine nedovoljno izvjesnom. Post-traumatski sindromi su složeni i opasni! Zbog toga se srpski radikalizam čini toliko nepopravljivim, i okoštalim, da će se čak i jedan iznimni srpski vladika gosp. Grigorije javno zapitati: „Zašto svi oko nas ne mogu da žive sa nama?“ Obaveza je ispoštovati ovakvu ličnost, kao god što i oni dijametralno drukčiji trebaju uvijek biti u posebnoj pažnji javnosti. Slično kao kad se najviši predstavnici aktuelne srpske vlasti često pregone sa pojedinim liderima iz sopstvene opozicije, u pokušaju da zavedu javnost – ko je fašista… Svojevremeno sam bio u prilici da često čujem prijekorne riječi od savremenika Prvog svjetskog rata: „Ostavio je Lovćen nebranjen, grob mu se propa!“. Mislili su na kralja Nikolu, koji je više od dvije trećine crnogorske vojske izdvojio u tzv. Śeverni (kasnije Dečanski) odred – pod srpskom komandom, a Lovćen i Cetinje, a tim i Crnu Goru ostavio bez odgovarajuće odbrane: sa raspoređenim vojnicima od hercegovačke granice do ušća Bojane, kao za nosioce štafete…
Nije izvjesno da su ogromne muke, velike pogibije, i isusovska stradanja naroda u vrije me Balkanskih i I sv. rata – išta naročito donijeli Crnoj Gori. Poslije nestanka Turske i AustroUgarske , na mirovnim konferencijama svak dobije – kako odluče velike sile.
